Neki dan sam se, sa sjetom, prisjetila svoje djece u jednoj zagrebačkoj školi u kojoj sam godinama predavala. Kažem svoje djece jer sam ih, svih 28 koliko sam ih imala u razredništvu, osjećala svojom vlastitom. Moja djeca bila su moja i kada sam se ljutila na njih i kada sam na njih bila ponosna do neba.
Voljela sam svoj posao.
Uživala sam ući u razred i reći im da su najdivnija i najpametnija stvorenja na svijetu i da mogu biti i postići u životu što god zamisle. Znali bismo se tijekom sata, u tišini, kako nas ravnateljica ne bi čula, iskrasti hodnicima do školskog dvorišta samo kako bismo mogli uprijeti pogled u nebo i gledati oblake.
Nedavno sam provela dan na plaži. Bio je divan, sunčan, topao dan i na plaži sam bila sama. Skupljala sam kamenčiće za Pebble art. Povremeno bih podigla pogled na more, niti sama ne vjerujući, koliko je lijepo i koliko sam sretna. Dan na plaži. Ima li išta bolje od toga?
Kasnije kad sam izradila svoj prvi Pebble, inspiriran mojim učenicima, shvatila sam…
Ima.
Raditi ono što voliš je poput dana provedenog na plaži!
Slike od kamenčića, posteri, kreativni okviri i personalizirani pokloni za kraj školske godine:
